RAVNOTEŽA TIJELA, UMA I DUŠE

Život je kao vožnja bicikle. Da bi održao ravnotežu, moraš se kretati. - Albert Einstein

Život nije prava linija. Nekada skrenemo malo lijevo, pa nastavimo malo desno. Često zastanemo. Pa opet teturamo i nikako da uhvatimo pravac. To balansiranje između krajnosti nas zamara a idealni pravac koji smo zamislili kao kolotrag za naš život, nikako da se ustali. Nakon nekog vremena nas takav život umori i pronađemo jednostavniji način putovanja. Krenemo putem koji idu svi.

Umijeće življenja se i sastoji u tome da pronađemo pravu mjeru i ustalimo se u avanturi života. Veći dio djetinjstva i mladosti pronalazimo prave vrijednosti propitkujući sve oko sebe. Najčešće griješeći ali ne odbacujući pogreške života kao nešto loše već samo kao jednu od brojnih stepenica koje sačinjavaju životno iskustvo. Svaki novi kamenčić kojeg smo pronašli i utkali u vlastiti život je naš, bez obzira kako nezgrapan, bolan ili ružan bio.

Otkrivajući sebe na tome putu, pojednostavljujemo sva iskustva i nastojimo koristiti što manje ladica u koje sve što smo iskusili ubacujemo. Jedna od najčešćih podjela jeste da je život ravnoteža tijela, uma i duše. I to su samo tri elementa koje nastojimo pohvatati u isti tren. Pretvaramo se u životnog mađioničara, ekvilibristu i opsjenara. Za sav taj uspjeh balansiranja rijetko čujemo pljesak ili odobravanje publike. Poneki zvižduk, možda. 

U teoriji, sve to može izgledati zaista sjajno. Menađiranje života kroz TO DO liste da dobijemo pravocrtni grafikon koji samo raste. Ali u praksi, teoretsko preslagivanje nam nikada nije bilo od velike pomoći. Prazne riječi sa kojima se hvalimo o uspjesima u životu možda mogu na trenutak fascinirati naše prijatelje ili zavarati i nas same. Duboko u sebi znamo da li govorimo istinu ili ne. Da li zaista živimo život sa kojim možemo biti ponosni. Da li nas ništa ne može izbaciti iz takta jer znamo što hoćemo, jer živimo život u ravnoteži.

Održavati tijelo zdravim jeste obaveza, jer bez toga naš um neće biti snažan i bistar. - Buda

Ako želimo da rezultat svih naših aktivnosti bude zadovoljavajući za nas, moramo se podjednako posvetiti svakom dijelu života. Tijelo traži svoju fizičku aktivnost, ma kako bili lijeni da se pomaknemo iz udobne fotelje. Um žudi za svojim igrama. Usmjerite ga na pravi način. Čitajte dobre knjige, gledajte inspirativne filmove i možda najvažnije, družite se sa ljudima kakvim vi želite postati. Također je i duša žedna bistre vode. Bez toga cijela priča o balansiranju pada u vodu, ali mutnu.

Stvaranje dobrih navika da svako jutro otvorite po jednu ladicu za tijelo, jednu za um i na kraju, jednu za dušu, stvoriti će ravnotežu koja dovodi do zadovoljnog života. Našeg i svih onih sa kojima se družimo. Uspjeh u životu je vezan za upornost tijela, disciplinu uma i otvorenost duše. A sve ostalo dobre stvari će nas slijediti. Naravno, svaka promjena koja nam se desi u životu bolje je da je posljedica svjesnog htijenja nego slučajna nezgoda koju nismo ni htjeli.

Kao što svako dijete kada uči hodati padne, i to nebrojeno puta, to isto dijete ustane i nastavi dalje. Ravnoteža života se postiže snažnom voljom i jasnom željom da učinimo nešto dobro od ovoga života.

CIJEPLJENJE U GLAVU

Malo koja stvar u posljednje vrijeme zagrijava društvenu atmosferu kao što je cijepljenje. Kao i većina kontroverznih tema ne može se odgovor svesti na za ili protiv. Prihvaćam ili odbijam cijepiti sebe ili svoje dijete. 

Najveći dio hrvatskog puka prihvaća cijepljenje kao naslijeđeno ponašanje koje se prenosi sa roditelja na djecu. Kada dođe vrijeme, odeš kod doktora i cijepiš se. Nije bitno što, samo da ne boli. I dijete je zdravo. Ali, uzimati zdravo za gotovo jednu tako ozbiljnu stvar, poput cijepljenja, je velika neodgovornost roditelja i društva. Ili, kako bi se drugačije moglo reći, nepoznavanje posljedica ne oslobađa vas da "uživate" u tim posljedicama. Informirajte se.

Uglavnom se počne razmišljati o cijepljenju kada vlastito dijete ili netko blizak doživi ono što je napisano malim slovima a liječnici vam ne govore prije samog postupka cijepljenja. Moguće posljedice cijepljenja se uvijek navode kao usputne, blage i vrlo rijetke a to nije istina.

Ako vaše dijete oboli od dijabetesa ili autizma, to nije blaga nuspojava već doživotni problem za dijete i za obitelj. Ako ikada spomenete u društvenom razgovoru nešto o posljedicama cijepljenja, vrlo često će vas apologete odmah zaustaviti sa riječima da ne postoji povezanost između cijepljenja djece i autoimunih bolesti. Istina je da ti ljudi lažu. Ili su barem nesvjesni da lažu sebe i druge.

Postoje studije koje direktno povezuju cijepljenje, naročito 5 u 1, sa smrtnošću djece unutar 72 sata nakon cijepljenja. Dr Jacob Puliyel je voditelj pedijatrijske klinike u Delhiju, Indija. Do kolovoza 2016. godine potvrđena je smrt 237 djece koja su se cijepila sa pentavalentnim cjepivom. Veći broj zemalja u razvoju poput Indije, Nepala, Pakistana, Butana i Vjetnama su ili zabranili ili reducirali korištenje pojedinih cjepiva nakon dokazane povezanosti smrti djece nakon cijepljenja. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je na primjer, prisilila Butan da ponovno uvedu cijepljenje iako su uvidjeli koliko je to cjepivo loše. Butan je još jednom zabranio cjepivo pet u jedan jer se ponovno dokazala povezanost sa smrću djece. 

Možete reći da je to daleko u nerazvijenim zemljama. Zašto mislite da je Hrvatska drugačija. U posljednjih desetak godina se značajno povećala pojavnost autoimunih bolesti. Ako postoje znanstveni dokazi da je nekvalitetno, prečesto i prerano cijepljenje djece jedno ako ne i jedini razlog tog povećanja, zašto se ne naprave dodatne studije koje to ili potvrđuju ili opovrgavaju. Pod jednim uvjetom, da to istraživanje financira država a ne farmaceutska kuća koja proizvodi to cjepivo. Oni ionako već znaju da je sve u redu. 

Ako samo malo popričate sa prijateljima, poznanicima ili rodbinom, otkriti ćete da svi znaju barem nekoliko djece ili odraslih koji su imali reakciju na cjepivo. Ili još gore, da su oboljeli nakon cijepljenja. Znam ih i ja. Moja mlađa kćer je nakon cijepljenja protiv hepatitisa B, već je sutradan dobila reakciju da je njena liječnica zaključila da je dijete dobilo mononukleozu. Tada ni nama nije padalo na pamet da povežemo cijepljenje i bolest. Imala je sve simptome mononukleoze ali, nakon dva mjeseca supruga i ja smo htjeli dobiti potvrdu i napravili smododatno testiranje koje je dokazalo da kćerka nije nikada ni bila u kontaktu sa virusom koji uzrokuje mononukleozu. Cjepivo protiv hepatitisa B je uzdrmalo jetru koja je reagirala. Nadam se bez dugoročnih posljedica. Do svoje prve godine života, moja kćer je dobila 11 cjepiva. Tako i sva ostala djeca u njenoj generaciji. 

Na žalost, nećakinja koja se cijepila sa navršenih godinu dana nije bila te sreće jer je u samo par dana nakon cijepljenja dijagnosticiran dijabetes tip 1. Za sada je ta bolest neizlječiva a često je smrtonosna jer povlači za sobom mnoge komplikacije. Samo onaj tko ima u obitelji takvo dijete zna koliko je odricanje roditelja i samog djeteta da bi svoju bolest imalo pod kontrolom. Pokušajte djetetu objasniti da ne smije jesti tortu na nečijem rođendanu ili da prisilno mora jesti jer je upravo primilo inzulin. Posljedice nesljeđenja striktnog, gotovo vojničkog, režima prehrane mogu biti fatalne. U Hrvatskoj je trenutno 1300 djece sa dijabetesom tip 1 a svake godine im se broj poveća za 130 novooboljelih. Pošto nevolja nikada ne dolazi sama, čest je slučaj da dijete ili odrasla osoba koja oboli od dijabetesa dobije još barem jednu bolest, na primjer, celijakiju.

Zbog toga mogu reći da lažu svi oni koji govore da cjepivo ne izaziva autoimunih bolest ili je u velikoj mjeri povezano sa povećanjem autoimunih bolesti. Pa nek provjere. Ali zaista provjere. Pitajte roditelje bolesne djece kada su se djeca cjepila i kada su se pojavili prvi simptomi bolesti. Ako vas takozvani plaćeni znanstvenici pokušaju ušutkati slatkim riječima, znajte da lažu. A laganje je grijeh.

Pogledajte film Vaxxed koji na jednostavno bolan način upozorava na povezanost cijepljenja sa povećanim brojem autistične djece u SAD-u. Taj film su zabranili na Tribeca festivalu. Umjesto da upozore ljude da postoji problem i da je mogući problem u nekvalitetnom, prečestom, neprilagođenom cijepljenju, oni uskraćuju informaciju. Zašto se boje? Tko će to objasniti roditeljima djece koja će se od sada pa sve dok se ne pojavi netko sa malo mozga i morala razboljeti, da je njihovo dijete moglo i ne dobiti autoimunu bolest. Tko preuzima odgovornost za to? Država, ministar zdravstva, farmaceutske kuće, pedijatri, roditelji ili sama djeca? 

Cijepljenje je pridonijelo poboljšanju zdravlja i iskorjenjivanju nekih bolesti. Isto to cijepljenje ako se provodi na neadekvatan način je dovelo do dramatičnog povećanja autoimunih bolesti. Ako vam dijete oboli liječnik će slegmuti ramenima i reći da se to desilo i idemo dalje. Volio bih da naprave anketu da se vidi koliko se liječnika cijepi. Da li je taj broj manji od 100%? 

Dr Gajski i Dr Sladoljev upozoravaju da postoji problem koji se treba riješiti. Dr Sladoljev i nije protivnik cijepljenja, ali ne na način kako se provodi danas. U svijetu postoje istraživanja koja uspoređuju cijepljenu i necjepljenu djecu. Na internetu se dosta toga može i pronaći. Kao i istraživanje iz Njemačke koje se obavilo 2011. godine i gdje istraživači dokazuju da nema značajne razlike kod cijepljene i necijepljene djeca da li će naknadno razviti neku od alergijskih oboljenja. U tom studiju su zaboravili napomenuti da je pregledano 13453 cijepljene i 94 necijepljene djece. Nije ozbiljno ni za nivo političkog anketiranja. Postoje dovoljno studija koja su dokazala da su necijepljena djeca zdravija od cijepljene. Prije petnaestak godina u SAD-u se pojavljivao autizam kod jednog djeteta od njih 150, dok je 2014. godine taj omjer 1:45. Kod Amiša, koji se ne cijepe, taj omjer je 1:10000.

Postoje ljudi koji će nastojati zakamuflirati te dokaze radeći zbrku i navodeći stotine drugih raznih razloga zašto je došlo do povećanja bolesti: geni, hrana, okoliš, chemtrailsi, vanzemaljci, jugonostalgičari... Ako vjerujemo Occamu i njegovoj britvi: najjednostavnije rješenje je obično i točno rješenje. 

I LJUBAV UBIJA

Ubio ih je sa njihovom ljubavlju - John Coffey, Zelena milja

Ljudi ozljeđuju one koje vole. Tako je to na ovome svijetu - John Coffey, Zelena milja

Čovjek je poginuo pokušavajući spasiti svoju voljenu i nije ga ubio plamen već njegova ljubav - Yukio Mishima, Ispovjedi maske

Dijete je ubilo svoju majku koja ga je pokušala spasiti - Yukio Mishima, Ispovjedi maske

Da li ljubav može ubiti? Može i te kako. Ona je moćna, puna strasti, pršti od energije. A strast i energija ubijaju. Zadaju smrtni udarac ljudima koji ljubav shvaćaju olako. Ljubav je moćna igračka u rukama nejakih.

Ljubav je najmoćniji osjećaj koji nas pokreće i određuje. Bez ljubavi jedva da živimo. Nije lako ni kada nas opsjeda. Kada smo patološki vezani za nekoga. Ljubav bi nas trebala oslobađati, proširiti nam vidike, spasiti nas. Ljubav nam otvara oči i budi nas u stvarni svijet.

Da li prevelika ljubav može ubiti? Koliko je to opasno? Koliko nas to unižava? Ako bi smo pogledali skalu emocija od Abraham- Hicksa, vidjeli bi da je ljubav na samom vrhu te skale. Ili ako se zaista loše osjećate, mogli bi reći da je ljubav na suprotnoj strani od vas. Daleko od vas. Ako imamo zbrku u glavi i srcu, teško je prepoznati pravo stanje u kojem se nalazimo. Tada ni ljubav ne izgleda kao nešto dobro i poželjno. Bojimo je se. Isus je u Bibliji rekao da se stablo po plodovima prepoznaje. Ako naša ljubav donosi nama i drugima više ljubavi, sreće i zadovoljstva, onda smo na pravom putu.

Možete reći da ničega previše nije dobro pa ni ljubavi. Ali, prava ljubav, a samo o njoj i govorimo ovdje, nikome ne može naštetiti u bilo kojoj količini. Ljubav koja nas guši to je opsesija, ljubomora i zavist. Granica između ljubavi i mržnje je često vrlo tanka, ali je ipak granica. Nemojmo je preći niti joj se potrebno približavati.

Svima su znane priče o nadljudskim naporima pojedinih osoba kada su njihovi voljeni bili u opasnosti. Majka bi podigla auto koje je pritislo njeno dijete, otac bi uskočio u hladnu rijeku da bi spasio sina, sestra bi dala zdravi bubreg bolesnom bratu. Te se priče odvijaju svaki dan tu oko nas. Ponekad i dospiju u javnost. Većinom ostanu nepoznate za sve one izvan tog kruga ljubavi. 

Priznajem da dugo vremena i sam sam se bojao iskazati ljubav drugoj osobi jer sam mislio da se time previše otvaram a samim time postajem ranjiv za opake strelice paklenih ljudi. Ali što sam stariji uviđamo da se ne treba bojati, davati ili barem izreći ljubav. To uistinu oslobađa. Postajemo stvarniji u vlastitom životu i na koncu primjećujemo da nema onih zlobnih strelica kojih smo se toliko bojali.

Prije bi mogli reći da ljubav rađa novu ljubav nego da ubija. Kao što često ljudi brkaju odjećaje jer ne mogu prepoznati da li te emocije dolaze iz uma ili iz srca, jedino ako smo u stanju ljubavi, ili barem blizu nje, možemo istinski osjećati ljubav. Imati je, biti dio nje i dijeliti je sa drugima.

Svatko kaže da ljubav boli, to nije istina. Osamljenost boli. Odbijanje boli. Izgubiti nekog boli. Zavist boli. Svatko može te stvari zamijeniti sa ljubavlju, ali u stvarnosti, ljubav je jedina koja može nadići svu bol i omogućiti da se ponovno osjećamo sjajno. Ljubav je jedina na cijelome svijetu koja ne boli. - Liam Neeson

HRANA UPRAVLJA VAŠOM SUDBINOM

Hrana nam daje život. Bez nje možda bi preživjeli nekoliko dana. Bez vode niti dana a bez zraka nekoliko minuta. Japanski fiziognom, Namboku Mizuno je napisao knjigu: Hrana upravlja vašom sudbinom gdje smjelo tvrdi da kontrolirajući vrstu i količinu hrane možemo promijeniti vlastitu sudbinu. Inače, fiziognomija je znanost koja otkriva  karakteristike ljudi na osnovu njihova fizička izgleda.

Hrana je izvor sveg uspjeha - Namboku Mizuno

Nakon prejedanja ili jedenja teške, masne i pržene hrane, osjećamo se jadno, mlitavo i zamagljenog uma. I nema onog tko nije rekao: ovo mi je zadnji put da sam se ovoliko najeo. Jedan od problema kod nas je i tradicija koja nas prisiljava da su prve riječi koje govorimo gostu: što ćeš pojest ili popiti? Stol nikada ne smije biti prazan. Kada se sve pojede, stavlja se novi slijed, i tako sve do slatkiša. Ako treba, ponovi se sve. Sjetite se vjenčanja i cjelonoćne hrane po stolovima.

Osoba koja kontrolira svoju hranu ima jak um - Namboku Mizuno

Često jedemo očima. Teško nam je odoljeti da sve što vidimo ne možemo probati. I uvijek počnemo sa samo malim zalogajem, jednom fetom nečega, komadićem slatkoga. Ako hrana zagospodari nama, teško nam se piše. Očito da je Mizuno u pravu. Ali, kako da mi postanemo gospodar našeg hranjenja a ne da se prepustimo sladima bogatog ručka. Kad bi život bio tako jednostavan ni hrana nam ne bi bila problem. Ako je nemaš, problem, ako je imaš previše, problem je. 

Jasan i čist um - to ja zovem Bog - Namboku Mizuno

Kada budemo kontrolirali naš jezik, kontrolirati ćemo i vlastitu sudbinu. Ako pogledamo u sistem čakri koji objašnjava kretanje energija u našem tijelu, druga čakra (Svadhisthana) povezuje sve tekućine u tijelu, poput krvi, sluzi i limfi sa pojedinom organom. Taj organ je jezik. Ista ta druga čakra je vezana za jednu moćnu energiju - seksualnu. Dakle, jezik i kontrola jezika je u direktnoj vezi sa seksom i hranom. Naši stari bi rekli da ljubav ulazi na usta.

Ispravna ishrana je najteža stvar u životu - Namboku Mizuno

Za one koji nemaju problema sa težinom, ova izjava je malo pretjerana, ali većina ljudi koji žive na zapadu su ili predebeli ili imaju poremećah hranjenja. U tom slučaju njihov se život samo okreće oko hrane. Što će jesti ili što će izbjegavati. Mizuno naglašava da bi trebali izbjegavati hranu životinjskog podrijetla jer nam ne pomaže. U isto vrijeme ne mogu se razviti neke od vrlo važnih ljudskih karakteristika: samilost. Ta hrana i uznemirava um. A bez smirenog uma život nam postaje pakao. Također važno je da hrana bude jednostavna i hranjiva. Da nam daje energiju a ne da nam uzima.

Sa boljom i kontroliranom prehranom uzimamo život u svoje ruke. I postajemo sretniji i zadovoljniji. U slast.

MULTITASKING

Ja sam specijalist za multitasking. Čitam, jedem, gledam TV i tipkam na računalu. Sve u isto vrijeme. A u mojoj glavi već bruje nove ideje i stvari koje moram uraditi danas, sutra ili bilo kada. Mogu i pričati sa punim ustima. Naravno, niti sam što pročitao, zaboravio sam što sam pojeo, za TV me ionako boli briga a moj razgovor ionako nitko nije razumio.

Dugo vremena se smatralo da je osoba sposobna za multitasking poput supermana kojeg treba slaviti i obožavati. Multitasking je bio pojam uspješne osobe koja može uraditi puno stvari odjednom. Nešto slično kao i amerikanci koji se hvale da rade dva ili tri posla istovremeno ili da bi taman pokrili osnovne životne potrebe ili da bi zgrnuli toliko novca da nemaju vremena da ga potroše. Jer rade po cijele dane. Jedan od osnovnih parametara uspješnosti jednog društva ili držaje jeste Brutto društveni proizvod. Samo ako BDP raste, mi smo uspješni, zadovoljniji, sretniji, imamo više novca i bogatiji smo. Ako BDP pada, pada i vlada jer ništa ne valja. Problem sa BDP-om jeste da se on računa na način da ne govori o kvaliteti života nekog društva, već o hiperaktivnosti. Što se više radi, stvara, proizvodi, to je društvo uspješnije. Viši je BDP.

Nedavno je jedan akonomista objasnio i da ako se razbije staklo kod kuće, BDP raste. Ako nešto srušite, BDP raste. Ako vojnik ispuca sve metke, BDP raste. Sve je to povezano sa proizvodnjom i uslugama. Bitno je da BDP raste. Pa neka sve ode kvragu. Samo nek se radi i stvara.

Sedamdesetih godina u Butanu je pokrenuto drugačije mjerenje BDP-a. To su nazvali Gross National Happiness (Brutto Društvena Sreća). Tijekom vremena su dodavani novi prijedlozi od strane ekonomista pa tako sada imamo i Brutto Društvena Dobrobit. U više kategorija vrednuje se kvaliteta života a ne samo količina dobara i usluga koje se nude na tržištu.

Multitasking je dio problema koji se prezentira da je više bolje. To bi bilo slično da kažete da je jedna baklava (odaberite sami što slađi kolač) bolje nego nijedna, dvije bolje nego jedna a tri bolje nego dvije. Problem je što malo tko može pojesti dvije a da ne spominjem tri baklave. Izlazi vam na uši. Očito da više nije bolje. Kvaliteta nije kvantiteta. Pronaći balans u životu i radu nudi veću kvalitetu od gomilanja stvari.

Malo tko da nije sastavljao TO DO listu sa svim potrebnim stvarima koje se moraju uraditi toga dana. Počnemo rano ujutro dok ispijamo kavu ili se tuširamo. Deseci misli nam padaju na pamet. Sve što se treba uraditi, započeti, završiti, prolongirati, selektirati, proslijediti, zaboraviti. I prije nego li stignemo na posao, malo nam je jedan list A4 formata da zapišemo sve ideje. Zavrti nam se u glavi od pustih zadataka koje sami sebi zadajemo. Onda ih počnemo križati ali opet ostane pola stranice sa zadacima. Jedan dio njih bi najrađe preskočili i zanemarili a uglavnom bi one manje važne odmah odradili. Ali, život nije takav. Ono što je bitno moramo riješti kao prvo.

Stephen Covey navodi kako možemo odrediti prioritete da nam svi ti zapisani zadaci ne zagorčaju život. Podijelimo kedan kvadrat na četiri dijela: BITNO/HITNO, BITNO/NIJE HITNO, NIJE BITNO/HITNO i NIJE BITNO/NIJE HITNO. Ako bi ste odabrali ono što morate (ne što želite) uraditi kao prvo, većina ljudi bi uprlo prstom u BITNO/HITNO, jer valjda je taj zadatak bitan i očito je hitan. U redu, prihvaćam odgovor, ali samo uvjetno. Ako slijedite pravilo bitno/hitno, cijeli život će te provesti pod stresom, rješavajući na brzinu, žurno, bitne stvari. Rezultat toga često će biti loš. Pod stresom se ne može raditi dobro i kvalitetno. Onda, uvijek bi trebalo staviti kao prvu stvar koja se mora uraditi BITNO/NIJE HITNO. U ovom slučaju imate dovoljno vremena, jer nije hitno, da planirate i pripremite se za bitan zadatak. Bez stresa.

Primjetili ste da Covey ne spominje da se uradi dvije, tri ili više stvari odjednom. Jedan zadatak pa drugi. Ne spominje multitasking. Možda ste čuli za izraz manje je više. To isto vrijedi kada odabirete što prvo trebate napraviti. U svojoj knjizi The One Thing, Gary Keller i Jay Papasan, navode koliko je bitno da se fokusirate samo na jednu stvar koju ćete obaviti. Nakon toga idete na drugi zadatak. Svodi se da odabirući smisao onoga što živite i radite, potom slažući prioritete, povećavate produktivnost i na kraju imate rezultat.

I prema istraživanjima koje su obavili neuroznanstvenici, otkriveno je da naš mozak ne funkcionira na multitasking platformi. Postoji barijera, nešto poput start/stop rampe koja se diže ili spušta zavisno da lešto radimo ili ne. U jednom trenutku možemo obavljati samo jedan zadatak. Kvalitetno i sa punom sviješću. Proces meditacije funkcionira na isti način. Cilj meditacije je da obrišemo sve zadatke sa To Do liste i polako, sa punom svjesnošću, odrađujemo jednu stvar za drugom. Ukoliko um zbrza i počne razmišljati o drugim stvarima, lagano ga zaustavimo i vratimo na početak. Meditanti koriste dah kao početnu točku ili zvuk mantre da usmjere um na onu prvu i u tom trenutku jedinu bitnu stvar.

Korak po korak.

BUDI SVOJ

Biti ili ne biti, to je jedino pitanje koje bi nas trebalo zanimati. Odgovor na to, stvoriti će naš život. Nije uvijek jednostavno prepoznati pravi putokaz ali vrijedno je potruditi se da bi se otkrilo što to znači jednostavno biti.

U svakom trenutku odabiremo nešto novo u životu i za to nam je potreban jasan znak kuda krenuti. Dosadašnja iskustva nam mogu zagorčati život jer se stvorila zbrka oko ponekad dobrih a vrlo često loših odluka koje smo donijeli. Kao posljedica toga se pojavio strah pri svakoj odluči koju moramo odabrati. Što ako pogriješimo i ovaj put? Strah zna paralizirati i tada svako, pa makar i jednostavno pitanje, izgleda potpuno besmisleno. Smrznemo se, ukočimo, srce se uzlupa a mozak isprazni. Strah je prvi razlog zašto odabiremo jedno veliko ništa.

Ali svaki novi trenutak i odabir je nešto novo i jedinstveno. Nikada ne bi trebali povezivati prijašnje loše odluke sa novim situacijama. Uvijek odabiremo sada i samo sada. Trenutne odluke će utjecati na nas u nekom budućem vremenu ali je odluka donesena sada. Trebamo imati povjerenja u sebe da u trenutku kada primijetimo da smo donijeli lošu odluku to nastojati promijeniti ili barem ublažiti posljedice. Strah se razbija vjerovanjem da ovaj život ima smisla i da je sve u redu. 

Drugi i drugačiji

Drugi i vrlo česti razlog zašto se javlja strah i nesigurnost u odabiru jeste da nastojimo zadovoljiti druge. To mogu biti naši roditelji, supružnici, djeca, prijatelji, rodbina ili samo želimo stvoriti određenu sliku sebe prema društvu. Ali to nije vaš odabir. To je samo percepcija kako mislimo da ćemo zadovoljiti druge. Vrlo vjerojatno ti drugi uopće ne razmišljaju o tome, a ako bi i bili u prilici da odabiru, birali bi nešto drugo. Mi sami stvaramo nepotrebnu zbrku ugrađujući filtere u našoj glavi. Ti drugi žive svoje živote i brinu svoje brige. I naravno, odabiru svoje puteve.

Ako ikada, a bilo bi dobro, prihvatimo mogućnost da možemo sami odabrati ono što želimo, postajemo slobodni. Postajemo odgovorni za vlastiti život. I dalje će posljedice naših odluka ponekad biti nepovoljne ili neočekivano drugačije od onoga što smo zamišljali i predviđali, ali odabir je bio naš i posljedice su naše. Jedina pogreška nam se može desiti da ništa ne odaberemo. Neodlučni samo upropaštavaju vlastite živote. 

Biti svoj nije jednostavno ali je oslobađajuće. 

A što napraviti kada loša osoba želi biti svoja. Kada je njen karakter zločudan u odnosu na druge ljude i kada jednostavno prihvaćanje da je to prirodno ponašanje te osobe i da se ona mora ili prihvatiti ili ne. Da li to znači i da se zločinci mogu opravdati jer su oni samo onakvi kavi jesu. Svatko opravdava svoje ponašanje jer ako i u jednom trenutku prizna da je pogriješio i da nije dobra osoba on ili ona će učiniti sve da se promijeni. Kao prvo, svi smo mi odgovorni za vlastite postupke i loše nas onašanje ne opravdava.

Da bi na pravi način odabrali pravu stvar ne bi bilo loše ugledati se na djecu. Ili još bolje, sjetiti se kako smo i sami bili djeca. Da li smo se previše brinuli o posljedicama ako kasnimo na ručak a upravo smo usred zanimljive igre, ili smo zaboravili spremiti sobu ili smo otišli u školu sa dvije različite čarape. Sve su to nebitne stvari za djecu. Samo su igra i zabava važne. I da propadne cijeli svijet djeca bi se nastavila igrati. Bezbrižno.

Još jedna stvar je bitna ako želimo zaista biti svoji. Ne obraćajte pozornost na vlastite misli. Barem ih ne shvaćate ozbiljno. Misli nam mogu zagorčati i uništiti život. Budite jači od njih.

Biti svoj nije jednostavno jer postoje mnoge prepreke na tom putu ali je jedino što možemo učiniti za sebe. Biti prekrasno svoj.